Služba siromašnih u Crkvi

Život pracrkve je  bio prožet pomaganjem siromaha – po uzoru Isusova života – (sakupljanja za siromahe, briga za udovice). Apostoli su, kao prvi stupanj svećeničkog reda, đakone su postavljali za službu siromaha. Tu brigu za siromašne su već tada sistematski obavljali, vodili su liste siromaha, njihovih potreba i okolnosti njihova života. Pracrkva je stalno budila svijest o dužnosti brige za rodbinu i obavezu rada za one koji su sposobni za rad. Za one radno nesposobne, koje velika obitelj nije mogla izdržavati, brigu je vodila crkvena zajednica. Zajednica se nije brinula samo za tjelesne potrebe, nego je i duhovno pomagala te ljude. Sredstva za pomoć su sakupljana kao milodari. Za vrijeme apostola, svaki je po svojim mogućnostima donosio hranu, koju su stavljali u zajednicu, i ono što nisu pojeli za vrijeme žrtvene večere, dijelili su preko tjedna potrebnima.

Crkva je tu praksu brige za siromahe širila i izan granica Rimskog carstva. Jednu četvrtinu crkvenih prihoda – „quarta pauperum“ – je trebalo dati za karitativne svrhe. Osnivali su „mjesta, pogodna za brigu o bolesnicima“, za prihvat putnika i siromašnih su gradili pogodne zgrade.

U IV. stoljeću je uredba cara Konstantina Velikog otvorila prostore brige Crkve za potrebne. Dužnost biskupa je bilo posjećivanje zatvora, kontrola postupanja prema zatvorenicima i organiziranje podjele hrane za udovice i siromašne. Osnivane su redovničke zajednice, koje su brigu za potrebne smatrale kao jedan od najvažnijih zadataka.

U VI. vijeku su se formirale župske zajednice u današnjem smislu i briga za potrebne je pala u njihovu nadležnost. Ubrzo je postalo jasno da se još organiziranije mora voditi ta briga za potrebne. Uz i u krilu redovničkih zajednica su veliki sveci postavljali visoke standarde karitativnog rada Crkve: Sveti Benedikt, Franjo Asiški, Sveta Elizabeta Ugarska, Sveta Jadviga. Redovnički samostani su postali pravo središte brige za potrebne. U sklopu ili uz samostane su gradili bolnice, sirotišta, ubožištva, gdje su redovnici i redovnice služile i za potrebe sakupljali milostinju. Viteški redovi su također sudjelovali u brizi za potrebne.

U XVI. stoljeću je veliki zaštitnik siročadi, Sveti Filip Neri pokazao je kako treba odgajati uličnjake i brinuti se za siročad. U XVII. stoljeću je jedan od  istaknutih boraca za potrebne, Sveti Vinko Paulski je uveo novi način brige za bolesne u njihovim kućama, te je imao velikog udjela pri osnicanju sestara Milosrdnica.

U Novom vijeku su se također pojavili velikani kršćanske ljubavi. Don Bosco je velikan odgoja mladeži, što do današnjeg dana salezijanci smatraju svojim primarnim poslanjem. Blaženi Adolf Kolping je u Njemačkoj postavio temelje izobrazbe za zanate, a Mary Ward je u Engleskoj, osnivajući red Congregatio Jesu, odgoj djevojaka je podigla na visoki nivo. Dok je kršćanstvo iznjedrilo dragulje kršćanske dobrotvornosti, država je nastojala učiti od nje i konkurirati joj. Poslije rastave države od crkve, država je preuzimala sve više društvenih i socijalnih djelatnosti, koje je crkva nosila. Tako je izgrađen i državni socijalni sistem. Izgradnjom državnih ustanova i smanjivanjem finansijskih kapaciteta crkve, njezine socijalne ustanove su oslabile i pale na teret dobrotvornosti vjernika.

U takvim okolnostima se ipak pokazalo kakve divljenja dostojne uspjehe zna postići crkvena karitativna služba svojim silama i sposobna je obnoviti se. Takva organizacija je postala “Caritas-Verband für das Katholische Deutschland” koju je osnovao 1897. Lorenz Werthmann i koju je biskupska konferencija Njemačke 1916. priznala kao ckveni karitas. Werthmannov cilj je bio da se dobrovoljni rad nesebičnih ljudi uklopi u organiziranu formu i tako postane djelotvorniji. Lorenz Werthmann je oblikovao svjetski poznat i priznat znak Caritasa, koji prikazuje plamene ljubavi. Jedan od osnovnih principa je postavljeno: Caritas pomaže ljudima be obzira na vjeru i nacionalnost. Po primjeru njemačkog Caritasa u ostalim državama Evrope su osnovane nacionalne, biskupijske i župske organizacije. Sada je Caritas prisutan u cijelom svijetu kao dobrotvorna ustanova Katoličke crkve.

Caritas u Subotičkoj biskupiji.

Poslije trijanonskog ugovora u Subotici nosioci karitativne djelatnosti su bili franjevci. Mnogo godina su imali pučku kuhinju, te su na svojim prosjačkim putevima sakupljali i za siromahe. Župnici su iz kase Svetog Antuna pomagali najpotrebnije. Poslije drugog svjetskog rata komunistička vlast je nacionalizacijom crkvenih dobara oduzela izvore dobrotvornosti od crkve i socijalnu skrb je monopolizirala. Zabranila je prosjačenje na crkvenim vratima. Župnici su iz kase Svetog Antuna pomagali, koliko su mogli. U Subotičkoj biskupiji je u sedamdesetim godinama u Pravilniku i poslovniku crkvenih općina bilo predviđeno osnivanje karitativnog odjela. U nekim je župama taj odjel bio veoma aktivan i mnogo su učinili za one, koji nisu znali ili mogli dobiti državnu socijalnu pomoć.

Poslije raspada Jugoslavije Caritas Evrope je preko Caritasa Švicarske počeo slati šlepere hrane i higijenskih materijala. Za primanje te pomoći biskupi su zajedno sa nekoliko laika osnovali Caritas Jugoslavije, koji je mogao, kao uvoznik, primati te pošiljke. Šlepere su zatim upućivali na biskupijske karitas-centre, preko kojih je pomoć stizala do župa, gdje su volonteri karitativnog odjela dijelili potrebnima. U tom radu su župske karitas-grupe ojačale i postale su organiziranije i ujedno su se formirali biskupijski Caritas-centri. U Subotičkoj biskupiji su formirana dva centra: u Novom Sadu i u Subotici, te kasnije i u Senti. Cord-Aid iz Holandije je slao ogrjevno drvo i štednjake, što je dijeljeno većinom izbjeglicama i raseljenima sa Kosova. Da bi se paketi u Subotici i u Novom Sadu mogli isporučivati na adrese potrebnih, Caritas Švicarske je darovao jedan kombi i jedan auto.

Karitativnu djelatnost Caritasa Subotičke biskupije je od početaka podržavao i Caritas Gorizia, šaljući kamione hrane i odjeće, darujući sjeme povrća, piliće i koncentrat raseljenima te funkcioniranje klubova za penzionere, koje je trebalo zatvoriti zbog nedostatka sredstava. Darivao je i za KODDE i HAD, te Pravoslovanu crkvenu opštinu za pomaganje srednjoškolcima i studentima te za adaptaciju zgrade za Caritas-Club u Gajevoj ulici.

Caritas Linz – Caritas Oberösterreich – je postao najsnažniji donator našeg Caritasa od 1997. Slao je pakete hrane, higijene i odjeće, bolesničke krevete, bolesnička kolica, hodalice, bicikle za radnice i kuću za centar Caritasa u Subotici. Predavao nam je svoja iskustva u radu za stare u kućnoj njezi, te je 2001. godine pokrenuo pilot-projekat kućne njege i pomoći u kući u Subotici i 18 mjeseci je finansirao funkcioniranje tog projekta. 2002. je takav pilot projekat podržao Cord-Aid iz Holandije u Novom Sadu i finansirao četiri godine.

2003.godine je krenuo veliki projekat  Caritasa u Jugoslaviji, Služba kućne njege i pomoći u kući. U Subotičkoj biskupiji je osnovana ta služba u Subotici i u Novom Sadu uz finansiranje sa strane Caritasa Evrope. U izgradnji službe veliku pomoć su pružili stručnjaci Caritasverbanda iz Njemačke.

U januaru 2003. su kao civilno-pravno lica registrirani Caritas Subotičke biskupije, Caritas dekanata Novi Sad i župski Caritas u Senti. Time je postalo moguće neposredno primanje donacija iz inozemstva, sudjelovanje na konkursima i još bolja organizacija rada.

Daljnji razvoj možete naći na listovima pojedinih centara:

Related Images: